PROTIV NACIONALNIH SNOVABEZ LJUBAVI ZA DOMOVINU – antination protest text in Serbo-Croatian

PROTIV NACIONALNIH SNOVA
BEZ LJUBAVI ZA DOMOVINU

Protest protiv nacije. Ali što je uopće nacija? Nacija je povijest. Slavne bitke, naši veliki preci, naše sveto naslijeđe, čista grčka krv. Sve ovo su nas naučili da smatramo „svojim”, bez da to dovodimo u pitanje, kritiziramo, ili na bilo koji način provjeravamo.

Nacija je domovina. Spomenici koje „prodajemo” turistima, kipovi na trgovima, ulice koje su nazvane prema „našoj” izgubljenoj domovini. To je označeno mjesto, kako bi nas stalno podsjećali da smo sretni jer smo rođeni s ove strane granice.

Nacija je škola. Školske priredbe i male zastave, nacionalni praznici i prigodne pjesme, stvaranje nacionalnog osjećaja od strane nastavnika/ica, disciplina, tišina i sigurnost. To je glavno mjesto gdje se nacionalizam rađa i raste, stvarajući svijest sutrašnjice.

Nacija je religija. Svećenstvo koje izlazi na ulice da protestira protiv korištenja imena Makedonija, baš kao i sveti manastiri te grčka pravoslavna kultura. To su sve one institucije koje „prodaju” nadu i otpust grijeha, predstavljaju se kao osiguravatelji blagostanja u zagrobnom životu, dok u sadašnjosti ljude pune strahom i osjećajem krivnje.
Nacija je obitelj. Očinska figura, nježna i čista majka, poslušna djeca. To je model kojim se svi društveni odnosi žele ograničiti na četiri obiteljska zida i nedjeljne ručkove.
Nacija je normalizacija. Dječaci i djevojčice koji održavaju „rasu”, mržnju prema homoseksualnim osobama i sveprisutni seksizam. To su karakteristike svijeta koji ne dozvoljava različitost i želi svesti seksualnost na dominantne obrasce.

Nacija je vojska. Posvećenost obrani granica, bijesne naredbe i marširanje, disciplina, „majka i sestre koje moramo zaštititi od stranaca”, vojničke čizme koje udaraju i gaze po tlu. To je ta „ključna faza” u životu dječaka kada postaje muškarac, a koja smrdi na mačizam i rezignaciju.
Nacija je mržnja prema drugima. Mržnja prema migrantima, prema onima koji su rođeni par kilometara dalje, prema onima koji ne govore isti jezik. Sve te ljude nas uče mrziti, bez da ih uopće poznajemo.

Nacija je ukradeno vrijeme. Vrijeme koje moramo provesti radeći, kako bi podržali lokalnu ekonomiju, žrtve koje podnosimo jer nas pozivaju da to učinimo, snovi o rastu. To je svakodnevni život pod pritiskom, posvećen najvišem cilju, nacionalnom prosperitetu.

Nacija su tijela migranata koja leže na dnu Egejskog mora i na granicama Evrope, meci šefova u poljima Manolade, koncentracioni logori, „nasumične” smrti u policijskoj stanici Omonia.
Nacija je rad za manje novca jer je to potrebno domovini, proklinjanje albanaca, crnaca i pedera ili pokušaj da ih se pretvori u grke i korisne članove društva. To je i kritika pobačaja jer Grčka „polako umire” zbog niskog nataliteta, ali i stvaranje frontova i stranaka protiv fašizma, dok se istovremeno ne čini ništa za one koji se ne uklapaju u ulogu građana.
Nacija su koncepti i fantazije, odnosi i mitovi, jezik i zakoni, građanstvo i nedostatak istog, to je način na koji ovaj svijet postoji i balansira na mrtvim tijelima, ljudskom radu i zatvorenim granicama.

Nacija je zajednica koja pokušava uništiti zajednice onih koji sudjeluju u društvenim borbama, otupljujući klasne kontradikcije i skrivajući sukobe unutar društva, a sve kako bi sama sebe obnovila na ruševinama koje ostavljaju, dok nas istovremeno uvjeravaju da šefovi i oni koji rade za njih imaju iste interese.

Ne osjećamo nikakvu ljubav prema naciji.

Zato što stvaramo svoju vlastitu povijest kroz svakodnevni, mali ili veliki, otpor.

Zato što naše zemlje nisu mjesta gdje smo rođeni i odrasli, već prostor u kojem se nalazimo u zajedničkoj borbi, prostor koji ćemo stvoriti u budućnosti, čak i ako ga još uvijek ne možemo zamisliti.

Zato što naši odnosi ne mogu biti ograničeni na ljude koji su nas odgojili. Naši odnosi se protežu puno dalje, uključuju strance i traže nove, tople odbljeske.

Zato što se naša strast ne može strpati u kalupe. Ona ne traži društvenu prihvaćenost i ne povija se pred onim što se smatra „normalnim”. Baš suprotno, ona uklanja susprezanje, strahove i neodlučnost.

Zato što drugi, stranci, nepoznati, nisu prijetnja, već oni koji će nas sutra podržati i koji će dobiti našu podršku.

Zato što želimo iskoristiti vrijeme za sebe, a ne protiv nas samih. Zgrabit ćemo kazaljke sata i preokrenuti ih, ako bude potrebno.

Koja nacija? Koja zemlja? Koja ljubav prema zemlji? Koja nostalgija?

Ako se zbog nečeg osjećamo nostalgično, onda to nije zbog slavne prošlosti koja je potrebna nacionalnom ponosu, već osjećamo nostalgiju zbog stvari koje još nismo napravili, borbi koje još nismo iznijeli, ekscesa u kojima još nismo sudjelovali, trenutaka koje još nismo stvorili, snova koji još čekaju da budu ostvareni. Ako i postoji nostalgija za prošlim, ona pripada trenucima kad smo se gledali sa iskrenošću u očima, stajali jedni/e kraj drugih, smijali/e se, pa makar na trenutak, osjećali se jačima, manje poraženima, sposobnima za bilo što